Kao dijete austrijskog podmaršala, Josip Jelačić je već s osam godina krenuo u elitnu vojnu školu, bečki Therezianum. Jelačić nije bio sluga bečkog dvora Školu je završio s odličnim uspjehom, nakon čega se posvetio vojnoj karijeri. Govorio je njemački, hrvatski, francuski, latinski, mađarski i talijanski. Vrhunski strateg, mačevalac, strijelac, jahač… Sve što je radio činio je s najboljim ocjenama pa ne čudi što je uspon po činovima bio strelovit. “Jelačića je kao mladića od 24 godine pogodila bolest grla zbog koje je vjerovao da će uskoro umrijeti. To je bio povod da napiše zbirku pjesama s dramom “Rodrigo i Elvira”. U predgovoru, koji je ujedno oproštajno pismo, kaže kako je uvjeren da neće još dugo poživjeti pa im ostavlja pjesme”. O Jelačiću je objavio nekoliko knjiga.Kažu kako je Jelačić bio sitne tjelesne građe, da je imao jedva 55 kilograma, no prštao je energijom. Kralj Ferdinand I. imenovao ga je banom 23. ožujka 1848. godine. Pogrešno se mislilo da je Jelačić bio sluga bečkog dvora u Hrvatskoj, jer sve što je radio, činio je kako bi poboljšao uvjete života u Hrvatskoj. Gradio je ceste sa svojim vojnicima oko Gline, popravljao prometnice kako bi svi krajevi Hrvatske bili što bolje povezani.
Jelačić je izdao hrvatski forint Manje je poznato da je – nakon rata s Mađarima – osnovao Zakladu za invalide, udovice i siročad kako bi im se pomoglo. Iako je još Josip II. ukinuo kmetstvo, zadržala se obveza koja je tek s Jelačićevim proglasom oslobodila seljake. Jelačić izdaje novac, hrvatski forint. Sabor uređuje odnose Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, hrvatski postaje službeni jezik…U tim previranjima kralj Ferdinand V. Jelačića lišava banske službe i, unatoč pozivima na oružje, Jelačić traži mirno rješenje problema. Ipak, 11. rujna 1848. ban prelazi Dravu i počinje rat s Mađarima. Kako bi osujetili Jelačića i onemogućili da mu u pomoć priteknu Austrijanci, Mađari potiču revoluciju u Beču. Jelačić dolazi u Beč i zahvaljujući nadmoćnijoj vojsci pobijedio je revolucionare.
Greškom ga liječili od sifilisa pa je ostao bez kose “Jelačića su obožavali vojnici, bio je omiljen u društvu, plesao je savršeno, znao svirati i pjevati. Imao je velikog uspjeha kod žena. Bio je sklon avanturama. Među vojnicima tog vremena bile su raširene spolne bolesti, pa je i mladi Jelačić bio pogrešno liječen od sifilisa, tako da je rano ostao bez kose. Jelačić je bio jako nesretan i dugo vremena nosio je perike. Tek kada je postao ban i javna osoba, po naputku savjetnika prestao je nositi periku”.
O činjenici da je bio omiljen svjedoči i podatak da su Bečanke osnovale Gospojinsko društvo i skupile novac da se zahvale Jelačiću što je spasio Monarhiju. Dale su najboljim austrijskim umjetnicima-majstorima izraditi srebrni štit, ilustriran folklornim motivima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. “Taj štit darovale su banu Jelačiću i to je zacijelo najvrednija umjetnina koju je dobio na dar. No, taj dar nema samo simboličku vrijednost – što je ban spasio Beč od propasti – nego je među darovateljicama sigurno bilo žena koje su se uvjerile u njegovu muževnost. Taj štit danas se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju” i kako je nakon toga za bana počelo nepovoljno razdoblje, kako za zdravlje, tako i za politiku.
Radio na hrvatskoj neovisnosti Navodno su mu trovali hranu jer mu je u Beču strašno pozlilo i često se tužio na probavne tegobe. “Jako je smršavio, tako da je 1857. često trpio bolove. Urlao je od muke. Liječili su ga dvorski liječnici iz Beča, no medicinska dokumentacija nije sačuvana, što govori u prilog teorijama urote prema kojima je netko bana otrovao”. Unatoč tegobama, Jelačić je nastavio raditi na hrvatskoj neovisnosti. Potiče izdavanje udžbenika na hrvatskom, traži gradnju narodnog kazališta, stimulira rad domaćih autora.
Sve je točno predvidio i ostavio oporuku “Jelačić se oženio 1850., s gotovo 50 godina, a njegova supruga grofica Sofija Stockau imala je samo 16. Kažu da su se njih dvoje prvi puta vidjeli u lovu, koji je organizirao bečki dvor.Sljedeće godine ban kupuje vlastelinstvo Novi Dvori u Zaprešiću, gdje je sagradio dvorac, uredio imanje i živio s obitelji. Dobio je titulu grofa, a njegova supruga postala je dvorskom damom carice Elizabete. Jedina kći Ana, dok je ban sa suprugom bio na odmoru, umrla je od kolere u dobi od 9 mjeseci. To je bio veliki udarac za Jelačića, pogotovo jer je bio svjestan da zbog bolesti više neće imati djece.
Vjerojatno je 1857. predosjetio da mu se bliži smrt pa je sastavio oporuku. “On je htio pod svaku cijenu sačuvati imanje, a bilo mu je jasno da grofica neće zauvijek ostati udovica. Zato je oporukom odredio da udovica može ostati u Novim Dvorima dok se ne preuda, a u tom slučaju dobiva otpremninu”.
Pokazalo se da je ban točno sve predvidio. Preminuo je 20. svibnja 1859. u Zagrebu, a pokopan je uz kćer u kapeli Sv. Josipa u Novim Dvorima. Grofica Sofija se nakon 4 godine preudala za grofa Adolfa Dubskog, a brat Juro isplaćuje 30.000 forinti otpremnine Sofiji i postaje vlasnik Novih Dvora. Grofovstvo je preneseno na njegovu braću, generale Juru i Antuna.